Zidovi Tarneka, Sedmo poglavlje

in #teamserbia6 years ago

Roman "Zidovi Tarneka" predstavlja prvu knjigu u serijalu "Vetrovi ciklusa" a iako je objavljen na drugim jezicima (u elektronskoj formi) do sada nije objavljen na srpskom jeziku. Nakon nekoliko neuspelih pokušaja dogovora sa različitim izdavačima, gotovo sam odustao od njega, međutim u međuvremenu se dogodio Steemit tako da ga sada u nastavcima objavljujem na blogu radujući se svakom čitaocu koji odluči da mu posveti pažnju.

Za one koji razmišljaju da li da se upuste u priču, sledi kratak blurb:

"Zidovi Tarneka" je roman epske fantastike, koji opisuje nemilosrdnu političku, klasnu i versku borbu unutar zidina izolovanog grada Tarneka, čiji se, uslovno rečeno, besmrtni stanovnici, po prvi put susreću sa značajnom opasnošću od nasilnog ili biološkog okončanja života. Izdaje, zavere, spletke, kriminal, korupcija, prinudni savezi, terorizam i ostale pošasti svojstvene društvenim uređenjima pred raspadom, izuzetno su uverljivo preslikani iz stvarnog života na zatvoreni sistem grada. Prvo romanopisno delo Gorana Segedinca, poznatog po kratkim proznim ostvarenjima iz domena fantastike, donosi dinamičnu, maštovitu priču prepunu junaka suočenih sa velikim preprekama, izazovima ili iznenadnim prilikama, a njihove odluke i transformacije, podsetiće vas na mnoge ličnosti iz javnog i političkog života. Ovo delo predstavlja fikciju savremenog doba - ali i njegovu smrtno hladnu kritiku.
Dragoljub Igrošanac, urednik sajta Art-anima.com.

Linkove do prethodnih fragmenata, potražite na kraju teksta. Hvala vam od srca!


SEDMO POGLAVLJE

„Dobar nakit, čini telo lepim.“
-Drahar Jot, draguljar.

Umesto obećane nagrade, Gihtar je kovao. Radio je gotovo istim tempom kao i kod pokojnog majstora Kulua. Kovao je sečiva, bodeže, mačeve, ploče za grudi i zaštitnike svih vrsta i oblika. Kada bi mu se sve to smučilo, okivao je štapove, oštreći im vrhove i tražeći slabe tačke. Ako je to bila sloboda, onda život nije imao nikakvog smisla.

Dozvolio sam mu da se igra sa mnom.

A šta je drugo mogao da uradi? Svakako su planirali da napadnu majstora. Da je odbio, pitanje je da li bi ishod bio drugačiji. Njegov pristanak verovatno nije igrao nikakvu drugu ulogu do spasavanja vlastite kože. Set je znao da sam slaba karika, znao je koliko žudim za samostalnošću. Nije mu bilo teško da to spozna, imao je Lenoru.

Od kada su se preselili u podzemlje Severnog prstena, viđao ju je češće. Ovde smo prebacili svoje najbolje kase, rekla mu je pre nekoliko dana, kada ju je u kratkoj pauzi rada sa čekićem sreo u zajedničkoj prostoriji. Po njenom shvatanju to je sigurno trebalo da mu imponuje, ali nije bio toliko glup. Nije on ničiji miljenik, njegov talenat je to što je trebalo Crnom bratstvu. Šta li joj se motalo po glavi kada me je gledala kako radim za majstora? Verovatno se radovala misleći na doprinos koji im mogu dati. I sama pomisao na to da je bio deo nečijeg plana, pogotovo Lenorinog, razbesnela bi ga.

Činjenica da su mu osnovna sredstva bila obezbeđena, nije mu značila mnogo. Bio je svestan onoga što je pružao zauzvrat, i to ga je bolelo. Daleko spremnije bi prihvatio svoju novu ulogu da mu je samo u jednom trenutku ostavljena mogućnost izbora. Niko ga nije primoravao da se lati alata, ali ono što su prećutali kada su mu saopštili svoja očekivanja nije ostavljalo prostor za bilo kakav izlaz. Imao je prilike da se uveri za šta su sve sposobni.

Doduše, postojala je jedna bitna razlika u odnosu na njegovo prethodno služenje. Kada je Kulu bio u pitanju, tu nije bilo nikakvih nedoumica, poznavao ga je dobro. Da su stvari ispale drugačije, i da se ništa od ovoga nije dogodilo, ne bi imao ama baš nikakve šanse da dosegne ono o čemu je maštao. Majstorova pohlepa bila je poput zatvora. Za svoje nove gospodare, to još uvek nije mogao da tvrdi. Set je rekao da su u ratu, i da to zahteva izvesna odricanja od svih. Napetost je bila prisutna u svakom trenutku, mogao je jasno da je vidi na licima onih koji bi se posle njemu nepoznatih izleta na površinu vraćali u skrovište. U politiku se nije razumeo, ali je znao da je upetljana u sve. Veoma brzo će doći vreme kada više nećemo morati da se krijemo, i tada ćemo svi biti slobodni kasi, objasnio mu je. Možda je to imalo smisla u njihovim životima, ali on ni u jednom trenutku nije odabrao da sledi takav put. Birao sam slobodu, a ne borbu. Pogotovo ne za ciljeve o kojima ništa ne znam. Ipak, bilo je dobro makar i čuti da je ovakvo stanje privremeno. To je ulivalo nadu, koju u prošlosti nije mogao da ima. Ali, sa buđenjem nade rađale su se i sumnje. Koliko da čekam? Zašto da čekam? Šta ako sve potraje predugo? Šta ako ne uspeju?

Ovo poslednje ga je i najviše plašilo. Znao je da se bore sa zakonom. Nije imao nikakvu posebnu predstavu o ciljevima i idealima, o tome šta je od glasina istina a šta ne, ali je veoma dobro znao jedno. Njih je mnogo a nas malo. Tu gde se nalazio, nije ih moglo biti više od pedesetak. Neka od lica koje je pamtio iz događaja u Zanatskoj četvrti više nije sretao. Slutio je da je organizacija veća nego što je uspeo da sagleda, ali i kada bi dodao još stotinu pripadnika, opet je bilo nedovoljno. Sve i da nas je tri stotine, šta je to naspram Odreda?

Svakoga trenutka mogao im je doći kraj, i šta bi se onda dogodilo? Za šta će ga optužiti, ako uopšte ostane živ? Kome će da objasni? Ko bi uopšte mogao da mu poveruje? Treba da stradam zbog nečega što nije moje. Nisu se potrudili da mu omoguće da se oseća tako. Da su se poneli na drugi način, da su samo pokazali i trunku spremnosti da ga prihvate onako kako prihvataju Lenoru, možda bi ih doživeo drugačije. Možda bih postao njihov. Nisu mu verovali, pa zašto bi on verovao njima? Zato što mora, zato što nema izbora, i tu se sve vraćalo na početak. Ako se izuzmu slatka obećanja, bio je samo zarobljenik. Bedni sluga, i ništa drugo. Prevareni, nesrećni kas koji je umesto slobode dobio novog gospodara.

U početku je pomišljao na bekstvo, ali je ubrzo odbacio tu mogućnost. Nije bežao ni od majstora, kada je postojao daleko manji rizik od odmazde. To nije bio put do željenog cilja. Naposletku, biti slobodan nije samo značilo otarasiti se onih kojima služiš, trebalo je steći uslove i zasnovati sopstvenu radionicu. U Tarneku, to nije išlo lako. Naravno, nisu sve zanatlije imale ovlašćenja svojih majstora. Postojala je i divlja proizvodnja, i mnogi su od nje živeli sasvim dobro i bez brige. Ali, tako se ne postaje najbolji.

Bio sam iznuren.

Kada mu je Set prišao, Gihtar nije bio u stanju da rasuđuje onako kako bi trebalo. Tada je primamljiva ponuda, spojena sa nepravdom koju je osećao, odnela prevagu nad razumom, i on je pristao. Crno bratstvo ga trenutno nije moglo učiniti ozvaničenim majstorom. Ako je verovati obećanjima, i to je spadalo u domen onoga što će se uskoro promeniti.

Međutim, postajao je nepromišljen. Nisam se smeo poveriti, prekori se Gihtar usporivši ritam udaraca čekićem. Nije želeo da se vezuje za kase sa kojima deli prostor, beše to njegov način da zadovolji sopstvenu odbojnost prema okruženju, a da ne postane problematičan. Gadila mu se međusobna privrženost, način na koji bi tiho razgovarali pred meditaciju i vodili računa o tome da li su se svi vratili sa površine. Osećao je zadovoljstvo razmišljajući o sebi kao izolovanom pojedincu, i neko vreme mu je takva slika pružala neophodan mir kada bi se osetio potištenim. A onda je pokleknuo.

Najčešće je viđao kasa koga su nazivali Suvi. Čak i jedan letimičan pogled na njegovu pojavu, ukazivao je da se radi o nadimku. Bio je koža na kostima, potpuno neobičnih karakteristika za jednog kasa, i Gihtar se često čudio kako su mu uopšte dozvolili da pristupi bratstvu. Suvi je bio zadužen da mu dostavlja rudu i druge materijale, i pre nekoliko dana Gihtar mu se u trenutku slabosti poverio.

Ni u jednom trenutku nije razotkrio svoje najdublje misli. Moglo bi se reći da je samo izrazio sumnju. Stepnju da ono čemu se nadaju visi o suviše kratkom koncu, o koji je i sam obešen protivno svojim očekivanjima. Činilo se da ga sagovornik razume. U nekoliko navrata se i poistovetio sa njim, otkrivši mu da mašta o danu kada će imati veliko imanje i vrt sa retkim biljem. A onda je Gihtar postao direktniji.

„Misliš da ćeš imati priliku da ga stekneš?“ podozrivo ga je upitao.

„Naravno. Kada ovo bude gotovo, svi ćemo biti ugledni.“

„Misliš da je tako lako?“

„Glava bratstva nam je to lično obećao.“

„Ne govorim o obećanjima Suvi. To je jedino što nam ne nedostaje. Pričam o završetku.“

„To je pitanje dana.“

„Lepo mi je kada te slušam. Ti barem imaš informacije. Ja čak ni nemam predstavu o tome šta očekujemo da se dogodi.“

„Pad vlasti,“ kratko mu je odgovorio Suvi, iznenađen njegovim neznanjem. „Savet grada neće trajati još dugo. A onda će da dođu naši.“

„To je glupo.“

Suvi je zinuo. „Zašto to govoriš?“

„Ne mogu prestupnici da vode grad.“ Gihtar je zažalio istog trenutka kada je izgovorio te reči.

„Naši vode računa o svemu. Ti ni ne znaš koliko nas ima. Ni ja to ne znam. Ako misliš da bratstvo nije sposobno, onda si sigurno lud.“ Suvi ga je, gotovo uvređeno napustio, ostavivši ga sa osećajem koji nije slutio dobro. Sada ću biti u problemu.

Nije pogrešio.

Već sutradan presreo ga je Saner, uvek namršteni brat kome je po dolasku morao da iskuje mač sa gravurom lobanje. Znao je da je jedan od uticajnijih u organizaciji – važio je za veštog borca, i uživao značajno poštovanje. Gihtar je slutio da ga ima na zubu, još od kada je primetio kako ga gleda nakon što su napadači Kuluove radionice hvalili njegovu snagu. Zapitkivao ga je o napredovanju posla, ali bilo je jasno da ga odgovori ne zanimaju. Kada mu je Gihtar ponudio da ga odvede do improvizovane kovačnice, i pokaže stvari koje bi ga mogle interesovati, samo je frknuo i šapnuo mu na uvo.

„Ne igraj se sa nama.“

Ali, vi se igrate sa mnom. Dugo je razmišljao te noći, i narednog dana, pokušavajući da shvati uzrok svoje nesreće. Zar Bog nije jednako brinuo o svakom kasu pod nebeskom kapom? Zašto ga nazivaju krojačem, ako ne kroji po svačijoj meri? Ovo sasvim sigurno nije bila njegova, savršenstvo zanata u rukama bilo je dovoljna potvrda. Zar treba da se pomiri sa tim? Da sam majstor, bio bih najbolji. Uposlio bih dvostruko više šegrta od ostalih i učio ih veštini. Od njih bi stvorio još valjanih zanatlija, i sa radošću ih puštao da se osamostale. Znam kako obraditi metal da se nikada ne slomi, umem da poboljšam svaki materijal i napravim oblike koje nu umetnici ne mogu da oslikaju. Preporodio bih čitavo zanimanje, unapredio bih i sam Tarnek. Zar to božanstvu nije bilo dovoljno?

Ali nije se sve ogledalo u činjenici da ne može da ostvari svoju jedinu ambiciju. Što se toga tiče, morao je da bude optimističan, jer ga je od poziva u Kulu delilo još mnogo godina. Druga stvar dodatno je otežavala teret koji je nosio na plećima. Nikome ne pripadam. Kulu ga nikada nije doživljavao kao svoga. Svaki trenutak službe, bio je ispunjen podsećanjem da je samo radnik, obično sredstvo za izvršenje majstorovih poslovnih zahteva. Od prostog alata jedino ga je razlikovalo to što je bio živ. Ni u Crnom bratstvu stvari nisu stajale bolje. Možda su bili ljubazniji u svojim prohtevima, ali način na koji su ga gledali, kako su mu se obraćali, bio je lišen svake iskrenosti i u sebi nije sadržao ništa sem čistog interesa.

Kada je umočio užareni oblik u bure, nedovršeno sečivo zašišta i puče. Ovo je već treće, pomisli on. Nije imao ni trunku koncentracije.

„Imaš problema?“ Težak zvuk udarca ispuni prostor kada su mašice koje je držao pale na pod. Lenora mu je prišla toliko blizu da mu se gotovo priljubila uz leđa.

„Da li si ti normalna?“ povika Gihtar posramljeno i besno. Po njoj se nije moglo videti da joj je ovo zasmetalo. Bademaste oči blistale su nad širokim osmehom.

„Smiri se. Došla sam ti u posetu, a ti tako.“

„Uplašila si me,“ reče Gihtar smirenije. „Zaneo sam se radeći, pa te nisam čuo.“

„Trudim se da budem što tiša,“ odvrati ona zagonetno. „Vidim da ti baš i ne ide.“

„Nije do mene, sirovine su loše.“ Odbačeni komadi metala, izdajnički su ležali kraj njihovih nogu. Lenora nije imala nameru da preispituje njegovu tvrdnju.

„Moramo raditi sa onim što imamo.“

„Ne žalim se,“ uzvrati on, svestan da reči koje je izgovorio zvuče kao pravdanje. Ona sigurno zna, zato je i došla. Nije sumnjao da je Suvi svima stavio do znanja njihov razgovor.

„Opusti se, daješ sve od sebe.“ Ona mu dodirnu ruku. „Svi to radimo.“

Gihtaru ovo nije prijalo. Možda je imala dobre namere, ali je bila poslednja od koje je želeo da čuje takve reči. Nedavna spoznaja o njenom tajnom identitetu, samo je produbila odbojnost koju je prema njoj oduvek osećao. Između ostalog, smestila mi je moja nesposobna pomoćnica. Ta činjenica bila je ponižavajuća.

„Ako misliš na moj razgovor sa Suvim, Saner mi je već skrenuo pažnju. Nemam nameru da se igram sa vama.“

„Nisam želela da...“

„Kažem ti da nema potrebe da brineš. Ni ti, niti bilo ko drugi. Radiću ono što mi se kaže.“

„Niko ne sumnja u tebe Gihtare. Samo...“

„Samo šta?“

„Samo smo se zabrinuli,“ odvrati ona tiho. Bilo je nečega u njenom držanju, što nije navikao da vidi. Pomirljiv ton nije joj bio svojstven. Lenora koju je poznavao, reagovala bi daleko oštrije. Ona potvrdi njegove misli.

„I sama sam premorena. Na granici snage.“

„Znači da su i za tebe pronašli posao?“ Nije mogao da sakrije zajedljivost.

Lenora se ponovo osmehnu. Definitivno ne želi svađu. Možda im je moja veština vrednija od svega? Stvari nije posmatrao iz tog ugla. Bilo je teško pronaći dobrog kovača, a Crno bratstvo, definitivno nije imalo mogućnost da nesmetano traži nove kandidate. Dokle im god bude trebalo oružje, siguran sam, prostruja mu misao kroz glavu.

„Nađe se ponešto,“ reče ona.

„Ali nisi srećna zbog toga?“ upita on.

„Ne znam šta bih bez toga,“ odgovori ona. Nejasna senka na trenutak joj pređe licem. „To je jedino što me ispunjava. U ovome sam iskreno.“ Ona zausti da doda još nešto, ali se ipak suzdrža.

„Ali ja nisam,“ dovrši Gihtar.

„Hoću da ti kažem da te razumem. I da cenim što si pristao na sve bez ikakvog predznanja. Ono što si uradio u zanatskoj četvrti, bilo je hrabro.“

„A šta misle glavešine? Šta kaže Set?“

„I oni dele moje mišljenje. Sigurna sam u to. Što se Seta tiče, ne treba da brineš. Na posletku, on te je i odabrao.“

„Čudno. Oduvek sam mislio da si to bila ti.“

„Ja sam te samo preporučila. On je doneo odluku. Da je smatrao da nisi vredan svega, verovatno bi smo se prema tebi poneli kao i prema ostalima na imanju.“

„Dakle, bio bih mrtav?“

Lenora je ćutala.

„I tebi ne bi bilo žao? Ne bi pokušala da me upozoriš?“

„Ovde se ne radi o tome šta neko želi. To moraš da shvatiš. Kada su ciljevi posvećeni opštem dobru, moraš donositi odluke koje te ponekad ne čine najsrećnijim kasom. Tada nema prostora za osećanja.“

Razgovor je počinjao da ga zabavlja. Lenora je očigledno došla da izgladi stvar.

„O kakvom se opštem dobru radi, ako smem da pitam? Čini mi se da sam za tu informaciju ostao uskraćen po dolasku. Stalno slušam o ciljevima, o borbi, o tome kako moram biti istrajan, a niko mi ne otkriva za šta se mi to tačno zalažemo.“

„Borimo se protiv poretka. To ti je valjda jasno.“

„Toliko sam sposoban da shvatim. Ali kako to radimo? Suvi je očigledno pogrešno protumačio moja pitanja. Jedno je srediti Kulua i slične, a sasvim drugo svrgnuti vladara.“

„Niko ne priča o svrgavanju vladara. Postoje i drugi načini da se stvari promene u korenu. To je politika.“

„Nisam baš stekao utisak da smo miroljubljivi.“

„Okolnosti diktiraju način. Trenutno je ovako, ali stvari će se sigurno promeniti. Ne ponosimo se nasiljem.“

Gihtar nije pronalazio smisao u njenim rečima, ali je ipak bio rešen da iskoristi spremnost za razgovor, i pokuša da dobije što više odgovora.

„Istina je da bratstvo stoji iza smrti Zapovednika?“

„Nije. To su gluposti.“

„Zakon tako ne misli. Pričamo o nekakvom preuzimanju grada, dok nam Odred maše kidačima ispred noseva.“

„Misliš da bi to bio slučaj, da nas se neko nije uplašio?“

„Ko je taj neko?“

„Veruj mi da bi se iznenadio kada bi znao o koliko se moćnim pojedincima radi.“

„Iznenadi me.“

„Imamo razloga da verujemo da je to učinio onaj koji ga je nasledio. Sve se više priča o tome. Verovatno postoji struja kojoj je to u interesu.“

„Nadam se da priče nisu jedino za šta možemo da se uhvatimo. Nisam vičan pravu, ali i najprostiji kas u Tarneku će ti reći da za takve tvrdnje moraš imati i dokaze. Imamo li ih?“

„Gihtare, to je isuviše duboka tema da bismo o njoj ovako raspravljali.“ Njegovo lice govorilo je da je takav odgovor i očekivao. „Nemoj da misliš da nemam poverenja u tebe, uskoro će se sa svima razgovarati. Povod moje posete je drugačiji.“

„Stvarno? Mislio sam da si samo svratila da obiđeš prijatelja.“

„U to budi siguran. Ali, donela sam mu i dobre vesti.“

„Pobedili smo?“

„Prestani. Došla sam da ti ponudim zadatak.“

Gihtar prećuta. Zar mora ovako da bude? Kakvi su to njeni kvaliteti, koji joj daju za pravo da mu delegira obaveze? Sve bi imalo drugačiji smisao, da je umesto Lenore pred njim stajao neki drugi član bratstva. Ne mora to biti Set, niti bilo ko njegovog ranga. Lakše bi podneo i nekoga poput Suvog. Po čemu je ona toliko bolja od mene?

Kasa je tišinu očito pripisala njegovoj pažnji, te je žurno nastavila ne krijući uzbuđenje u glasu. Želi da mi se dodvori.

„Bilo mi je krivo kada su te odmah uposlili Znam da ti je dosta radionice, i da već dugo radiš pod pritiskom. Mučio si se i kod Kulua.“

„Šta da se radi. Izgleda da mi je tako suđeno.“ Gihtar je ovoga puta sakrio svoju ozlojeđenost.

„Više nije. Kada sam čula za tvoj razgovor sa Suvim, odmah sam objasnila nadređenima o čemu se radi. U haosu koji se dešavao, niko nije imao vremena da ti posveti malo pažnje. A i oružje je bilo preko potrebno. Sigurno si pomislio da si u gorem položaju od ostalih.“

„Nije baš tako. Razumem ja sve. Sva moja pitanja, odnose se na stvari koje želim da mi budu jasnije. Ništa drugo.“ Gihtar je bio rešen da ne ponovi prethodnu grešku. Mogao je sebi da dozvoli da pecka Lenoru, ali kada je njegov pogled na bratstvo bio u pitanju, nije želeo da stvara dodatne sumnje.

„Na to i mislim. Iskovao si dovoljno oružja. Ne kažem da ga neće još trebati, ali sada možeš da se posvetiš i drugim stvarima. Malo da razbiješ rutinu.“

Ovo postaje zanimljivo, pomisli Gihtar. „Kaži već jednom šta imaš na umu.“

„Predložila sam te za drugi zadatak. Malo akcije na površini.“

„To je lepo. Ali, bojim se da vam van kovačnice ne mogu biti od velike koristi.“

„Imaš ti i druge kvalitete. Ne budi skroman.“

„Laskaš mi. Šta bi to, za ime boga, moglo biti?“

„Tvoja snaga, na primer.“

Dakle, o tome je reč. Gihtar još uvek nije bio zaboravio strašni efekat svog udarca, i često mu je pred oči dolazila slika smrskane glave nesrećnog pravdonosca.

„Lenora, ne želim više nikoga da ubijem.“

„Ne radi se o tome!“ uzviknu ona. „To niko ne traži od tebe. U pitanju je sasvim bezazlena stvar. Ako želiš, možeš da budeš u pratnji isporuke.“

„Isporuke?“

„Naši kasi redovno prikupljaju materijale od onih koji su spremni da nas podržavaju. Šta misliš odakle ti ove sirovine?“

„Pretpostavljao sam da ih nekako nabavljaju, ali bilo je važnijih stvari koje su me mučile.“

„Sada imaš priliku da i sam vidiš kako se to radi.“

„Šta podrazumeva pratnja?“

„Ništa posebno. Shvati to kao priliku da se malo opustiš i razgovaraš sa narodom. Svuda po gradu imamo naše simpatizere koji prikupljaju potrebne stvari. Kada se skupi dovoljna količina, braća u ulozi trgovaca odlaze da ih preuzmu, i dopremaju ih u sigurnu kuću koja se nalazi u Prstenu. To je sve. Ti čak ne moraš ni da se zamaraš sa tim detaljima, jedino što treba da radiš jeste da slušaš vođu grupe.“

„Nadam se da sistem funkcioniše tako dobro kao što zvuči.“

„Budi siguran. Ako se izuzme nošenje tereta preko pola grada, može se reći da je lako.“ Ona mu namignu. „Verujem da sada shvataš da tvoja snaga može da ima i druge primene.“

Gihtaru se dopadao predlog. Možda mu je nešto poput ovoga i bilo potrebno. Voleo je svoju profesiju, ali bi mu predah sigurno godio.

„Shvatam,“ kratko odgovori on.

„Pretpostavljam da prihvataš?“ Činjenica da mu je ponuđen izbor, prijala je uprkos tome od koga je dolazila.

„Prihvatam.“

„Odlično. Napravi pauzu i odmori se, jer krećete već sutra.“ Činilo se da joj je laknulo nakon njegovog pristanka, i on shvati sa koliko napora je učestvovala u razgovoru. Na momenat mu se učini sitnija nego što je zaista bila, nekako duboko umorna i utonula u sebe. Kao da je skinula masku.

„Da li si dobro?“ upita je. Njena reakcija ostavi jači utisak od svega o čemu su prethodno razgovarali.

„Naravno da jesam. Zašto?“ Delovala je gotovo uvređeno.

„Samo pitam.“

„Dobro sam,“ odgovori ona kratko. „Molim te, budi pažljiv i slušaj sve što ti se kaže. Sada je prilika da se dokažeš.“

„Bez brige“ reče on. Ne očekuje valjda da cvilim od zahvalnosti? Ipak, nije mogao da porekne, da je mislila o njemu. Ali, šta je to naspram onoga što sam im pružio? Sigurno postoje razlozi zbog kojih ga je predložila. Verovatno je ponestalo onih koji bi da tegle.

Lenora nije čekala kićene reči zahvalnosti, već je bez pozdrava okrenula leđa i otišla svojim putem. Nekoliko trenutaka je gledao u pravcu hodnika, pa se sagnuo da pokupi ono što je ispustio po njenom dolasku.

Misli o meni šta god hoćeš, draga Lenora. Igraj svoju igru, zajedno sa čitavim bratstvom. Dok mora, neka bude po vašem. Ali, jednoga dana, doći će i moj trenutak.

Možda je bliže nego što slutim.

PRETHODNO OBJAVLJENO:

Prolog
Prvo poglavlje
Drugo poglavlje
Treće poglavlje
Četvrto poglavlje
Peto poglavlje
Šesto poglavlje
Sedmo poglavlje





Izvor slike: www.pixabay.com

Sort:  

Veliki post! Hvala najlepše!

Hvala puno :-) sa ozbiljnim zakasnjenjem...

Ma, u redu je treba videti mene kad nestanem. Baš znam da preteram. ;-)

Wow, stvarno, svaka cast na postu. Obozavam knjige, pogotovo ljubavne price.

Hvala, drago mi je ako vam se dopalo...naravno, uz ozbiljno izvinjenje sa moje strane, zbog kasnog odgovaranja :-)

Coin Marketplace

STEEM 0.36
TRX 0.12
JST 0.040
BTC 70446.49
ETH 3571.68
USDT 1.00
SBD 4.73